ZAJEDNICE

Srijedom navečer u 18:30 u crkvi.

Molitva krunice, križni put, euharistijsko klanjanje… upoznavanje s liturgijom…


DOŠAŠĆE- IVAN ŠAŠKO (Liturgijski simbolički govor)

Na početku nove liturgijske godine kršćani mogu biti u napasti da razmišljanie o došašću i Božiću usmjere tako da ne vode brigu o Vazmu, o Pashi. Svaki takav pristup promašio je u svome početnom koraku. Priprava za Božić i u svome ustroiu postaje analogijom pripravi za Vazam. Ta se priprava u povijesti oblikuje poput Božićne četrdesetnice. Zanimljiv je taj pomak koji stavlja Božić za početak godine, dok je u patrističko doba na tome mjestu naglašivan Vazam. Sve je to povezano s kalendarskim sustavima te s ožujkom koji je u grčkorimskome svijetu bio prvi mjesec u godini. Sve to ne bi imalo tolika značenia da se time Ujedno nije i duhovnost i društveno središte od Vazma premjestilo na Božić. Općenito je ljudsko iskustvo da se prije velikih događaja u ljudima smješta kao zasebna cjelina (kao događai) iščekivanje do te mjere da je puno puta ljepše vrijeme čekanja od dočekanoga. Došašće — ili prema latinskome advent — dolazi od latinske složenice: ad-venire. Od te riječi suvremeni talijanski tvori riječ avvenire, što znači budućnost, te bismo mogli i mi reći da je vrijeme došašća vrijeme budućnosti. Ali, dopustite mi da još malo uporabim igru riječi. Latinski se događaj kaže eventus, a dolazi od prijedloga ex i glagola venire, dakle dolaziti iz. Tako je sve što se dogodilo usmjereno prema budućnosti. Eventus usmjeren prema adventusu što je slobodno prevedeno kao napetost iščekivanja i dočekivanja, a to u dubljoj analizi nije isto.Tako je već sama riječ zanimljiva isprepletenost sadašnjosti i budućnosti kršćanske zbilje. S jedne se strane spominjemo (memorija) onoga što se već dogodilo: Kristovo rođenje u danome povijesnom trenutku koje ostaje trajno u povijesti i iščekivanje onoga što ima doći — konačne pojave Gospodinove, njegov drugi dolazak na zemlju. Na njemačkome se „sjećanje“ kaže Erinnerung, a očekivanje Erwartung. Riječ je o istome prefiksu. Sjećanje je zapravo ‘čuvanje u sebi, u nutarnjosti, u intimi bića l, a iz-čekivanje je čekanje iz nečega ili na temeIju nečegal, ti. na temelju doživljenoga. I mi toliko puta kažemo: živim od toga već duže vrijeme, Zato se i kršćanima daje vrijeme u kojemu se intenzivnije mogu pitati: gdje su u svome životu doživjeli Boga, susreli se s njime, te što je dio „spomena“  navještaja Radosne vijesti dolaska Boga među ljude; je li nešto od živoga susreta sačuvano u nutarniosti, kako bismo mogli iščekivati ponovni dolazak, kako bismo mogli živjeti dočekivanje iz, od nečega.

Prvi tragovi pripravljanje za Božić/Bogojavljenje nalaze se unutar ambijenta galske i hispanske liturgije. Spominje se vrijeme posta (Hilariie iz Poitiersa), a Grgur iz Toursa (t490.) poznaje trodnevni post u tjednima od 11 . studenoga (sv. Martin) do Božića. Prema galskome uzoriJ to se razdoblje naziva četrdesetnicom sv. Martina’, jer do Bogoiavljenja ie bilo 56 dana, a nije se postilo subotom i nedjeljom, te je broj dana bio uistinu četrdeset. Za rimsku liturgiju svjedočanstvo o pripravi nalazimo tek u 6. st. Istočne liturgije nisu poznavale takvu pripravu, već imaju slavlja koja govore o navještaju i o prethodništvu vezanu uz one koji su živjeli prije Zakona i pod Zakonom. U galskoj i bizantskoj liturgiji došašće je bila asketska priprava i sve do 6./7. st. ne poznaje poseban liturgijski ustroj, dok rimske i ravenatske naznake pokazuju specifičnosti liturgijskoga slavlja. Čini se da je rimski advent u početku imao šest tjedana, a od doba Grgura Velikoga u papinskoj liturgiji on ima četiri tjedna (tri nedjelje + kvatre), dok liturgija u drugim rimskim crkvama slavi advent tijekom šest tjedana. Izbor čitanja u najstarijim knjigama pokazuje da se ne radi samo o pripravi za Božić i o Utjelovljenju, već se radi i o Isusovu slavnom ulasku u Jeruzalem i o završetku vremena. Ključne riječi su: čekati, očekivati, put, pokazati, spasenje.

Najnovija liturgijska obnova daje tijeku dana došašća veliko značenje, jer on ustupa prostor samo slavlju Bezgrješnoga začeća. Došašće započinje 1. večernjom nedjelje koja je najbliža 30. studenome, a završava prije 1 . večernje Božića. Obilježje toga vremena jest pobožno i radosno iščekivanje. Liturgiia poslije Drugoga vatikanskoga sabora znatno obogaćuje čitanja. Lako se primiećuje da nedjelje otkrivaju progresivnu susljednost od posljednje nedjelje kroz godinu (drugi Kristov dolazak), naglašujući zatim Isusovo rođenje, da bi se došlo do tematike utjelovljenja Riječi. Postoji nenametljiv sklad među trima čitanjima. Svakako da i današnji lekcionar crpi nadahnuća iz starih lekcionara, s time što se sada nude i dva čitanja za svaki dan u četiri tjedna. Prateći tematiku nedjelje , uočava se sljedeće: 1. nedjelja — budno iščekivanje Gospodinova drugoga dolaska; 2. nedjelja — budući da je kraljevstvo nebesko blizu, treba mu pripraviti put; 3. nedjelja — predstavlja se mesijansko vrijeme, a njegov je dolazak blizu; 4. nedjelja — Mesijin dolazak. Misni su obrasci vezani uz liturgijska čitanja, a novi Misal ima potpune obrasce za sve dane došašća.

U pristupu došašću treba imati na pameti da je Božić u smislu Kristova Rođenja tipično zapadni blagdan, budući da je taj dio kršćanskoga otajstva Istok slavio pod zajedničkim imenom Epifaniia (Bogojavljenje, Bogoobjava). Najjači je naglasak stavljan na dane od 17. prosinca do 25. prosinca, te tako možemo i danas govoriti o dvostrukoj podjeli dana unutar ustroja došašća. No, još u dubljemu sloju, razlog priprava ima identičnost logike priprave na krštenje koje se na Istoku vezalo uz Isusovo krštenje. TU se nalazi paralelizam s četrdesetnicom u kojoj se intenzivno pripravljalo za sakramente inicijacije.

Najzanimljivija su povijesna poglavlja koja se odnose na galsku tradiciju, odnosno na tradiciju koja je zasebna zapadna liturgija, s mnoštvom nerimskih elemenata i istočnih obilježja, jer je bilo i mnogo biskupa koji su u prekoalpske krajeve dolazili s Istoka. Osim galske liturgije slično je i s hispanskom.

Sto se tiče naše rimske liturgije, ona došašće ne poznaie do konca V. stoljeća. Ono što je sigurno s povijesnoga stanovišta jest to da je došašće u Rimu postojalo prije reforme pape Grgura Velikoga koji je živio koncem šestoga stoljeća. To je došašće imalo šest nedjelja. Ovo znamo iz dviju najznačajnijih liturgijskih knjiga toga doba. Jedna je Gelazijev, a druga Grgurov sakramentar u kojemu više ne nalazimo šest, već četiri nedjelje došašća. Specifično je za rimsku liturgiju postoianie kvatri (Quattuor tempora) koje su vezane uz godišnja doba, te se liturgijsko slavlje slavilo u noći od subotu na nedjelju i nedjelja je bila ‘ispražnjena’ ili kako to navode obrasci dominica vacat.

Negdje ćemo pročitati drugo ime za došašće, a to je korizma sv. Martina, jer je poprimilo oznake Cetrdesetnice (11 . studenoga — 25. prosinca). Takav oblik nalazimo u razdoblju od 7.-9. st. u Hispaniii, Britaniji i sjevernoj Italiji, a ambroziianska liturgija zadržala ga je do danas. Neće stoga biti čudno  što će se uz došašće, poput paralele korizmi, Ubrzo vezati i post. U rimskoj liturgiji post se nije ukorijenio ni u misalu, niti u časoslovu.

Sto je dakle sadržaj ovoga l jakog vremena l ? Ponajprije u Rimu poznaju dvostrukost priprave: za drugi Kristov dolazak i za Božić. Možda će to nekomu izgledati čudno, ali otač ka je teologija Utjelovljenje i Paruziju gledala kao jedinstvenu cjelinu. Liturgijski tekstovi rano odaju takvo raspoloženje. U biblijskim čitanjima najvažnija je tema otkuplienje s naglašenim ispunjenjem u Isusu Kristu i s naznakom dovršenja u eshatonu. U tome se kontekstu nalazi i govor o Božjemu sudu kao početku pobjede nad zlom. Otkupljenje se predstavlja u različitim slikama kao što je ozdravljenje, oslobođenje sužanja ili pak kao novi izlazak. Došašće u sebi sadrži također nutarnju obnovu naroda (s posebnim pneumatološkim naglaskom), a među sadržajima nalazi se i novi Jeruzalem, uskrsnuće mrtvih, opće spasenje u obliku Kraljevstva koje obuhvaća čovječanstvo i svemir. Ispunjenje Izaijina proroštva osobito se ističe u božićnim čitanjima, i to činjenicom da je u Kristu ispunjenje djelatne Božje ljubavi prema ljudima. Iz toga je jasno da su povijesna dimenzija s jedne strane i eshatološka dimenzija s druge strane nezaobilazne, što nameće jednu posebnu vrstu duhovnosti, zauzetu oko ostvarivanja zajedništva koje ima svo vertikalu i horizontalu. Utemeljenje za takav život nalazi se u življenju i svjedočenju Boga s kojim su učenici zajedno jeli i pili. U svim tim nitima razmišljanja lako se uviđa da ne postoji nikakva mogućnost odjeljivanja Vazma kao ostvarenja spasenja i Utjelovljenja koje Crkva tumači u svjetlu vazmenoga otajstva.

Ćiril Jeruzalemski ističe dvojakost rođenja (prije vjekova i na svršetku vjekova — punina vremena) i dvojakost dolaska (u skrovitosti i očigledan). Nije dobro zaustaviti se na prvome dolasku, jer takav pristup može zaboraviti pravu dimenziju došašća i Božića te podleći sentimentalnosti. Očitovanje milosti Spasitelja Uči nas da se odreknemo bezbožnosti, te da razumno, pravedno i pobožno živimo (usp. Tit 2,11-13) u sadašnjemu svijetu i čekamo objavu slave Božje.

Obično se misli da je očekivanje i budnost posvemašnja usmjerenost na budućnost, no u kršćanstvu se upravo stapaju ta dva gledišta. Tako je točno da je bitna oznaka Crkve iščekivanje onoga što se slavi na sakramentalan, znakovni način. No, cjelovitost motrišta ne zaboravlja da je iščekivanje Božje djelo u nama. I dok će se neki plašiti svršetka svijeta s kataklizmičkim bojama, kršćanin u sebi ne nosi nepremostiv strah, jer je iščekivanje za njega iščekivanje očitovanja ljubavi.

Molitveni tekstovi jasno izražavaju dvostrukost iščekivanja, ali to je iščekivanje molitveno, na tragu parabole o budnim slugama i djevicama. Tako će jedna molitva reći: da nas zateče i budne u molitvi raspjevane njemu na slavu. Ne treba previdjeti budnost i molitvu, ali niti zaboraviti radost. Došašće je ponajprije radosno vrijeme, a činjenica da se ne pjeva Slava samo je pokazatelji želje da ona snažnije odjekne u svome izvorištu — u misi polnoćki. I dok se budu prikazivale slike Posljednjega suda, dijelienje dobrih od zlih, trebat će voditi brigu da je temeljni kriterij dobro; dobra su djela Ulje u svjetiljci koja se ne gasi. Mudre djevice su slika onih ljudi koji se i danas u svijetu prepoznaju lako kao nositelji upaljenih svjetiljaka. Čekati s najvećom budnošću — to je kršćanski život i to ne radi toga da ga Bog ne bi iznenadio, Izaskočiol, već da otvori prostor za Božji dar. Summa vigilantia je ona napetost koju izriče i euharistija: proslava prodora Kraljevstva i predokus vječnosti. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako se taj predokus stvarno živi ili neka sami vjernici pokušaju izmjeriti kakav je to rai kojemu je njihovo euharistijsko slavlje predokus.

Liturgija nudi dva predslovlja došašća koja imaju i dvojaku tematiku. Jedno govori o drugome Kristovu dolasku, a drugo — ono koje je bliže proslavi Kristova rođenja — govori o otajstvu njegova dolaska među ljude kao Bogočovjek. Ipak, prvo predslovlje zahvaća cjelinu događaja došašća, moleći: Il On je već došao uzevši naše smrtno tijelo, ispunio pradavni Božji naum i otvorio nam put vječnoga spasenja: da bismo kad ponovno dođe u slavi veličanstva — napokon u očitu daru primili ono što sada kao obećano budno čekamo.

Svjestan sam da je teško prihvatiti tu dvostrukost razmišljanja i kršćanske napetosti, ti. liturgijsko došašće u povijesnome dinamizmu. Upravo je to mjesto u koje se zbog nesnalaženja ili bolje nenalaženja podudarnosti duha kršćanstva i komercijalnosti lako unose sadržaji koje mi kršćani ne možemo zvati svojima. U tu se dinamiku usijeca i poniženje Kristovo, njegova kenoza kao samoobespravljivanje, oduzimanje prava na božansko, odricanje koje vodi do čovjeka.

Stari je zavjet prožet iščekivanjem Mesije. Novi zavjet ispunja ta očekivanja u sveobuhvatnosti eklezijalnoga i sakramentalnoga događanja koje nadilazi očitosti Staroga zavjeta. Često se u proroka nailazi na izraze o dolasku, pohodu Jahvinu i to u cjelovitosti duhovnih i političkih težnji izraeleskoga naroda. No, budući da Sveto pismo upozorava na blizinu toga dana i na njegovu neodređenost, obično se kaže u one dane, na svršetku dana, u ono vrijeme. U to se vrijeme sklapa konačni i Novi savez u slikama pročišćivanja, suda i mira koji je nalik prvotnomu stanju raja. Sve je to težnja prema posvemašnjoj obnovi naroda.

U liturgiji se s jedne strane događa slavlje koje slavi ostvarenje otkupiteliskoga djela Kristova u svakome vremenu, a s druge je strane trajan navještaj i žudnja za potpunim očitovanjem, te je liturgija uvijek bitno adventska, do te mjere da neki teolozi govore o bogoslužju kao trajnome došašću.